Pobijediti strah

Mislim da sam negdje iscrpila svoju hrabrost. Ne mislim; bojim se da sam je istrošila. Kao neku staru vindjaknu kojoj se postava toliko izlizala da je nemoguće zakrpiti je. Štiti i dalje od naleta vremena i ostalih propratnih nepogoda, ali čim bolje pogledamo, znamo da nije kao nekada. Neću da svoju hrabrost ostavim na čiviluku.
Kuda se samo djenula? U koje ćoškove svijesti treba da zavirim da je nađem?

Kad smo bili mali, vjetrovke hrabrosti su mogle samo da okraćaju ili omalene. Dobijemo novu, veću, sa više džepova (ponekim tajnim). Ili je naslijedimo od brata ili sestre, pa pukom srećom ne moramo da provjeravamo ispočetka koliko ta jakna štiti. Obrazi ne crvene u naslijeđenoj vjetrovki. Glava ne kisne.
Može vjetrovka da bude i seknd hend roba. Naknadna hrabrost je bolja od naknadne pameti.

Bojim se da ne nazebem bez svoje vindjakne. Bojim se. Rijetko sam to izgovarala. Rijetko sam se usuđivala to da pomislim. Moram da se nosim sa tim.

Postava se ne primjećuje, ali svako od nas dobro zna u kakvom je stanju njegova jakna.
Postava je kao sjenka koju samo Petar Pan može da zašije. Prisjetiću se svog djetinjstva, svoje Nedođije. Prisjetiću se dječje hrabrosti i volje za osvajanjem novih sfera. 
Uzeću postavu ratničkih boja i učiniti svoju vindjaknu neodoljivom. Korak po korak, štep po štep. Step by step.

Obuvam patike. Ispravljam se i zakopčavam vjetrovku.
Na radiju kažu da će košava.