Wednesday, January 21, 2015

Pobijediti strah

Mislim da sam negdje iscrpila svoju hrabrost. Ne mislim; bojim se da sam je istrošila. Kao neku staru vindjaknu kojoj se postava toliko izlizala da je nemoguće zakrpiti je. Štiti i dalje od naleta vremena i ostalih propratnih nepogoda, ali čim bolje pogledamo, znamo da nije kao nekada. Neću da svoju hrabrost ostavim na čiviluku.
Kuda se samo djenula? U koje ćoškove svijesti treba da zavirim da je nađem?

Kad smo bili mali, vjetrovke hrabrosti su mogle samo da okraćaju ili omalene. Dobijemo novu, veću, sa više džepova (ponekim tajnim). Ili je naslijedimo od brata ili sestre, pa pukom srećom ne moramo da provjeravamo ispočetka koliko ta jakna štiti. Obrazi ne crvene u naslijeđenoj vjetrovki. Glava ne kisne.
Može vjetrovka da bude i seknd hend roba. Naknadna hrabrost je bolja od naknadne pameti.

Bojim se da ne nazebem bez svoje vindjakne. Bojim se. Rijetko sam to izgovarala. Rijetko sam se usuđivala to da pomislim. Moram da se nosim sa tim.

Postava se ne primjećuje, ali svako od nas dobro zna u kakvom je stanju njegova jakna.
Postava je kao sjenka koju samo Petar Pan može da zašije. Prisjetiću se svog djetinjstva, svoje Nedođije. Prisjetiću se dječje hrabrosti i volje za osvajanjem novih sfera. 
Uzeću postavu ratničkih boja i učiniti svoju vindjaknu neodoljivom. Korak po korak, štep po štep. Step by step.

Obuvam patike. Ispravljam se i zakopčavam vjetrovku.
Na radiju kažu da će košava.







Thursday, August 14, 2014

Koje boje je tvoje godišnje doba?

Postoje dvije stvari koje bi trebalo da znate o meni.

Sve u mom životu mora da ima smisao. 
Oduvijek je tako, znate kada već sa svojih 8 godina u mraku sobe razmišljate zašto ste vi baš ovdje, baš TU, ne u svojoj sobi, nego na ovoj planeti; zašto baš postojite u TOJ porodici i govorite TIM jezikom koji nazivate maternjim; i uopšte ko ste VI, i odakle vam svijest na kojoj ste zahvalni uz dozu strahopoštovanja. Uz toliku količinu pitanja koje sam ponekad stidljivo postavljala roditeljima, Dr Tata je odmahivao glavom i govorio "Man' se filozofije!", a Draga Mama je često ostajala nijema i dugo me grlila. Bilo mi je malo krivo što nisam dobila odgovore na pitanja, osjećala sam potrebu da saznam.

Znala sam da treba da pratim sebe. Sad da me pitate: "Šta znači, da pratiš sebe?", ne bih vam mogla odgonetnuti. Jedini smisleni odgovor je da vjerujete sopstvenoj procjeni i osjećanju, da sve što vam je lijepo jeste dobro po vas. Taj smisao koji ganjam ne postavlja teške zadatke samo meni, nego i mojoj okolini koja me trpi. Nekoliko ih je koji me i bodre u tome, i posebno uživaju u svakoj maloj pobjedi smisla.

Život treba da ima neku svrhu, neki cilj, zar ne? Posljednjih godina moj nije imao posebnog reda ni značaja. Posvećivala sam se određenim sferama života do iznemoglosti: istrošenim ljubavima, bivšim poslovima i izanđalim prijateljstvima. Sebe sam se odrekla, jer sam mislila da je to u redu. Poslije nekog vremena, ustanovila sam da sebi nedostajem. Da želim da se upoznam iz početka. Kada sam to saopštila mojima, Dr Tata je promrmljao "Opet ti filozofiraš!", a Draga Mama me je zagrlila.

Gadan raskid, neodređen posao, izvještačeni saradnici u neposrednoj blizini su me iscrpili. Velika očekivanja od drugih ljudi su uticala na moju sliku o samoj sebi. Toliko, da sam zaboravila na svoje jedino očekivanje: da uživam. Nemam potrebu za utjehom, nemam krizu identiteta, krizu tridesetih godina; prosto, želim da uživam u sebi. Onako sebično. Recimo, da konačno odem na tu školu fotografije (urađeno!), na časove krojenja i modeliranja (urađeno!), da počnem da trčim... Mogu ovaj put sa klubom, konačno. Škola trčanja? O, u grupama?!

Nikada nisam željela da budem dio grupe.
Oduvijek je tako, znate kada već sa svojih 12 godina prezirete sve što je masovno ili samo plagijat, što je bilo kakva vrsta sličnosti, kada vam sluh određuje da ćete slušati Enigmu ili The Cranberries, kada vam pubertetski duh ne da da se identifikujete. Nešto je drugačije u vama, ne znate ni sami šta, ali već tada se rađa individualista kojeg samo vi možete da kontrolišete. Kako se ježim bilo kakvih zabrana i kontrole, tako sam individualistu u sebi pustila da raste do neviđenih razmjera. Grupama sam rijetko prilazila, insistirajući na posebnosti svake individue, o apsurdu ljubomore, o besmislu zavisti. Grupama su potrebni vodiči i autoriteti, sa kojima se po pravilu nikad ne slažem. No... ako sam riješila da sebe ponovo upoznam, da uživam, morala sam neki kompromis da napravim - da pristanem da budem dio grupe sa jednom autoritativnom figurom - trenerom.

Okupili smo se u KC Grad, u Savamali. Od beogradske košave, logo BRC-a, Pobjednik u trku, vijorio se ispred ulaza i tako da nam je pokretom glave signalizirao da uđemo. Radoznalo sam zavirila u dobro poznati Grad, ovaj put u sred bijela dana. Sledila sam se. Iskreno, nisam ni pomislila da bi bilo stotinu ljudi. Prošla sam hrabro naprijed, do prvih redova. Znala sam da tamo uvijek ima slobodnog mjesta, i da tamo sjede uglavnom slični meni - nekadašnja djeca iz prvih klupa. Osmijehom sam dobro sakrila nelagodnost i našalila se sa budućim kolegama-trkačima.

Nekoliko entuzijasta sam upoznala tog prvog dana, dok smo upijali rečenice Veroljuba i Ivana, prvih ljudi Beogradskog trkačkog kluba. Prezentacija je sadržala niz praktičnih informacija o svemu što nas je interesovalo: o treninzima i trenerima, o terminima i lokacijama gdje ćemo trčati, ali i o preliminarnom testu na kome bi odredili kojim grupama pripadamo. Eto tako sam saznala, na svoj užas, da ovaj put moram da pripadam jednoj grupi. Odmah zatim su nas obavijestili da su odlučili da nas podijele u 5 obojenih grupa, po našim sposobnostima: Plavi (početni), Crveni, Pink, Žuti i Zeleni (najnapredniji) tim. Eto tako sam saznala, na svoju radost, da je naš trkački svijet u bojama.




Poduhvat ekipe iz BRC je da pripreme svoje trkače na 10 kilometara ili 21 kilometar za 4 mjeseca. U prezentaciji su podijelili ta četiri mjeseca na etape, koja su podsjećala skoro na godišnja doba, ili ljubavnu priču.

Prvi mjesec trčanja, odnosno proljeće ili zaljubljivanje - proces kada je sve novo, kada si zbunjen, radoznao, očaran, pravi mali istraživač. Upoznaješ ekipu iz svog tima, trenera, saznaješ više o vježbama, disanju, o samom sebi kroz prve treninge. Kada imaš utisak da je sve prosto tako savršeno i ništa ti ne može dosaditi.

Drugi mjesec trčanja i napornih treninga je ljeto - demistifikacija zaljubljenosti - proces kada očaranje prelazi u realnost, nekada i u razočaranje, kada se teški vazduh lijepi za tijelo i slabi duh, kada partneri postaju nepodnošljivo prisutni u svakom segmentu života. U ljetnom dobu trčanja najviše se sumnja i često se odustaje. U ljetnom dobu ljubavi se najčešće iz zaljubljenosti ne uplovi u ljubav.

Treći mjesec trčanja je zrelo prihvatanje vježbi i treninga - prava jesen u kojoj se primjenjuje sve što se napornim radom do tada steklo. Zrela je i ljubav koja dođe do svoje jeseni, u kojoj se poštovanje i dosljednost više ne takmiče, nego se dostižu.

Trkačka zima nastupa u posljednjem, četvrtom mjesecu, u kome trčanje postaje svakodnevnica, rutina, potreba koja je dostupna. Ljubav kojoj se uvijek vraćamo. Ona ljubav koja ti na sve tvoje strepnje govori da se maneš filozofije ili koja te zaštitnički grli bez ijedne izgovorene riječi.

Sa predavanja sam otišla zadovoljna i riješena da uspijem. Postoje dvije stvari koje moram da znam o sebi: dio sam grupe i ne treba stalno da se opterećujem smislom.

Monday, July 07, 2014

Životna trka

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Žurila sam da se rodim prvog dana zime 1983. godine u 6.30 ujutro, da zeznem sunce, da budem Strijelac u horoskopu. Da sam se rodila samo dva sata kasnije, već bih bila Jarac, što bi bilo nedopustivo. Da se razumijemo, koze volim samo u Hercegovini. 

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Bila sam jako dobra i mirna beba. Toliko mirna da sam prohodala sa 16 mjeseci. Mama se sjeća da sam znala dugo da stojim, a onda bih, jednostavno, sjela. Nervirale su me hulahopke, češala sam se i grebala da se oslobodim toplog i nesnošljivog zagrljaja tog smiješnog odjevnog predmeta za moje male noge. Saplitala sam se o samu sebe, sudarala se sa realnošću, ali ipak ostajala na nogama. Kako nekada, tako i danas.



Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Devedesetih, omiljena zabava mi je bila jurnjava niz stepenice Bijele Zgrade dok sam kasnila na prvi čas. Osnovna škola je bila udaljena 300 metara, a opet sam trčala do nje, uglavnom sprintom. U školi nisam bila veliki ljubitelj fizičkog vaspitanja. Izuzev kada smo trčali da se zagrijemo, ili kada smo mjerili rekorde na 200 metara. Bilo je posebnog šmeka u "Priprema, pozor, sad!", kada smo se mi, školarci, poredani u liniju, zgledali i opasno namigivali. Bivala sam prva ili druga. Posebno brza na asfaltu, posebno brzopleta na jeziku. 
U nedjeljnim šetnjama, tata se često smijao mom hodu, govorio da su mi noge odjednom porasle i da su mi koraci preveliki.  Da sam čaplja. Nije ni slutio da će noge postati moj glavni oslonac u životu, a da će koraci biti želje. "Ukoliko ne znaš, tata, čaplje imaju i krila."

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Oni koji su imali tu sreću da žive u Bijeljini, znaju da je srednjoškolski centar smješten na samom ulazu u grad. Oni koji su imali tu nesreću da pohađaju jednu od tih škola, sjećaju se Račanske ulice i rupa na asfaltu koje jedva čekaju prvu kišu. Jedva su je čekali i bahati vozači koji su redovno prskali prolaznike na trotoaru, najčešće uboge srednjoškolce koji bi tom prilikom sasuli u ravničarski ustajali vazduh svoj mladalački revolt krajnje neadekvatnim no vrlo bogatim rječnikom. Dva i po kilometra od centra grada do centra srednjoškolskih muka sam opet najčešće prelazila - trkom. Sjećam se rekorda od 13,5 minuta brzog hodanja. Trčanje nisam ni mjerila - čemu? Za četiri godine na toj relaciji, postala sam iskusan trkač. U jednom smjeru.

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Žurila sam u Beograd, na studije. Trčala sam niz stepenice, za tramvajima, preko Slavije, za trolejbusima, niz hodnike prolaza u Nušićevoj, uz stepenice. Zadihano sam završila tri godine fakulteta i avionom češke aviokompanije cupkajući odletjela u Sankt Peterburg. Na godinu dana. Tamo je kretanje dobilo sasvim drugu dimenziju. 
Vrijeme više nije bilo okosnica svijeta, već prostor. Nepregledni prostor sjevera Rusije, kretanje širokim bulevarima, ljudi koji uživaju u šetnjama i prizorima. Trčanje je bilo besmisleno, tamo, u neprolaznosti ljepote grada - muzeja, u kome se mjerila samo brzina vjetra i ponekog skupog džipa u moru volgi. Skretanje je bilo neizbježno. Trčala sam nazad da završim fakultet. 



Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Kasnila sam i na poslove. Opravdavala sam prekovremenim revnosnim radom, uspješno. Jedina ozbiljna posljedica trčanja zbog kašnjenja je bila saobraćajka prošle godine, kada me je kao pješaka oborio automobil koji je na krovu prevozio zarđale metalne šipke koje su nepropisno visile i koje su me zviznule u vis i pravo na asfalt. Stradala je glava - sreća, pa bosanska. Brzo sam se oporavila i trkom se vratila na posao. 
Kasno sam počela da radim. Poslove sam mijenjala u trku, jer kratak je život da bih se bavila svime što volim. Rijetko sam se zadržavala tamo gdje nisam bila srećna. Problem kada imate bosansku glavu je što je potrebno mnogo vremena da biste shvatili da trčanje u mjestu nije uvijek plodonosno. Zato sada nastavljam dalje, tražeći novu avanturu.

Cijeli život negdje kasnim, cijeli život nekud jurim.
Godinama, postala sam sinonim za kašnjenje. Već su svi digli ruke od pokušaja discipline, prepisujući stanje genima ili bezobzirnosti. Moja krilatica je, posve prirodno, postala "Sve u svoje vrijeme". Dešavalo se da me u ličnoj životnoj trci sustigne i poneka Ljubav Mog Života, protrčkara vremenom uz mene, a onda se zadiše i odustane. Ili projuri naprijed. Ako se i vama to dešava - nista strašno. Samo nastavite svojom stazom, dugoprugaši su uvijek u modi. Nemojte dozvoliti da vas uspore, ma koliko sjajne to osobe bile. Hodajte, jurite, pužite svojim sopstvenim tempom, jer svejedno naposljetku vas čeka samo vaš cilj.

Negdje kasnim, nekud jurim, to je moj život.


*Prvi tekst je napisan povodom mog učlanjenja u Belgrade Running Club, jula 2014. godine, na blogu koji je nastao kao svojevrsna motivaciona prezentacija. Zašto i čemu BRC+blog, objasniću već idućom prilikom. 
Do idućeg trčanja!